Naslov bloga: No Subject
Putovao jedan čovjek dalekim i nepoznatim gradovima i mjestima tragajući za novim spoznajama,sam ali ne i usamljen.I tako jednom dođe u neki mali gradić na rubu pustinje,prošeta njegovim ulicama i na prozoru neugledne kuće ugleda-ženu svog života.(kako? -pitate se,kako je znao da je to žena njegovog života? Jednostavno tako nešto se ne može prepoznati.No idemo dalje) I žena ugleda njega i brzo se skloni s prozora.On požuri na vrata,pokuca,najprije tiho,zatim sve jače i bučnije ,svedok napokon ne začuje ženski glas: -Tko je?- Ja sam,odgovori muškarac znajući da ona zna tko je on. -OTVORI MI!Nakon nekoliko trenutaka tišine,žena reče:-Žao mi je ,ne mogu ti otvoriti.Ovdje nema mjesta za dvoje. Zgranut,razočaran i žalostan čovjek postoji još neko vrijeme pred vratima,a zatim se udalji sporim korakom,zauvijek obilježen ovim iznenadnim susretom.i prođe neko vrijeme ,možda nekoliko sati ,možda nekoliko dana,ljubav mu ne dade mira i on se opet vrati na prag svoje voljene.Pokuca,tiho,pa sve snažnije,pričeka neko vrijeme,a onda začuje korake po stepenicama i ženski glas koji upita: -Tko je?- Ja sam,odgovori muškarac.Žena zašuti nekoliko trenutaka ,a onda s dubokom tugom progovori:-Žao mi je ,ne mogu ti otvoriti .Ovdje nema mjesta za dvoje. Sad je tuga preplavila i njega,zamračila dan,prignula tijelo k zemlji.Teškim i sporim korakom muškarac napusti prag žene svog života,riješen da otputuje iz tog tužnog gradića u kojem je proklet gubitkom najvažnijeg što je ikada sreo na svojim brojnim putovanjima-LJUBAVI-. I otputi se u neke druge krajeve ,druge gradove,upozna nove žene,nauči nove istine i zaboravi stare zablude,da bi opet jednom došao natrag.Ponovo na prag žene svog života.Bojao se hoće li je zateći tamo gdje ju je i ostavio,glas iza vrata koja nikako da se otvore,lik na prozoru čiji trag još uvijek blista njegovim vidom.Pokuca,najprije tiho pa sve snažnije,začuje korake na stepenicama,a onda glas,njezin,zvonak i isti:- Tko je?- Ja sam,odgovori joj.Nakon kraće šutnje,žena umorno i razočarano,poznatim riječima uništi njegovu nadu: Žao mi je ,ne mogu ti otvoriti . Ovdje nema mjesta za dvoje. I čovjek ode.Ovog puta pomisli da je to zauvijek,ode da se ne vrati na to mjesto boli i nerazumijevanja.Ode u pustinju,odvoji se od dotadašnjeg života,hladno i oštro kao nožem.Ode u mir,meditaciju,upitati svoju dušu zašto je tako moralo biti,zašto je uopće sreo ljubav,zar samo zato da dozna kako je ona drugo ime boli?I prođu godine,možda i cijelo desetljeće.Jednog dana,već star i pomiren s životom,odluči pokušati još jednom.Samo jednom i nikad više.Ako je ona još uopće tamo,ako se uopće odazove njegovom kucanju,barem da joj začuje glas još jednom prije nego sve pođe odakle je i došlo.I pokuca na vrata male,neugledne kuće,pokuca snažno iako već staračkom rukom,ozari se dječjom radošću na škripu stepenica pod njezinim nogama,gotovo zastenje pod teretom njezinog glasa:-Tko je?A onda pričeka trenutak,još samo trenutak,još jedan....... Muškarac sakupi svu svoju nepotrošenu snagu i svu mudrost svoga srca zbije u samo dvije riječi:-Ti si. I vrata se širom otvore......