Uvijek si postojala u mome snu. Tamo si plesala bosonoga s bisernim pahuljama u kosi, obucena u svilenu haljinu tkanu suncevim zrakama. Sve je tebi podcinjeno bilo: i drvo masline i kapi kise i leptir sto je samo radi tebe bojio lagana krila najljepsim bojama.
Nikada ti nisam mogao prici dovoljno blizu, mada je sve ukazivalo da si tu stvorena zbog mene, i ma koliko se trudio nikada nisam uspio da ti vidim oci.
Vec pri prvom hodniku moga sna zacuo bih planinske potoke i bijela krila u pokretu. Ti si se pojavljivala necujno koracajaci ivicom horizonta. Nekada si jednostavno sjedila ispod palme kao da me cekas i kao da se ljutis sto ne mogu doci do tebe.
Vremenom sam htio da se pomirim sa tim, da si ti samo bice moje maste, da postojis samo u mome snu, moja tajna koju ljudske oci nisu vidjele.
Onda je svanuo jedan dan u kome su kapi kise lijeno padale sa neba, ostavljajuci za sobom tragove, praveci nevidljivi zastor za nas susret.
Ugledao sam tvoje oci i odmah sam znao da su to oci koje nisam uspjevao vidjeti u snu, a tako silno zelio vidjeti.
Nisi imala na sebi ni svilenu haljinu ni pahulje u kosi, bila si stvarna i jos ljepsa.
poklonih ti Ljubav svoju, kao sto nebo pokloni dan.