Naslov bloga: Srodna duša

Sve se događa s razlogom, tako i snovi. Koliko god dokaza da mi daš, ne možeš me ubijediti da sam ih sama stvorila. 

Taj čarobni svijet je poslao On. Da ti kaže da postoji, da je moguće, da vredi čekati. Da je tu negdje, odmah iza ugla, još samo malo je potrebno da pređe granicu i pojavi se pred očima, tačnije pred srcem. Jer je srce željno i srce doziva.

Ne dođeš mi često u snove. Mislim da osjetiš kada mi najviše trebaš.

Nikada ti ne vidim jasno lice, ali te svaki put prepoznam.

Osjetim.

Srce u sekundi počne da se puni, i puni, i počne da preliva emocijama.

Prepoznajemo se.

Ne postavljamo suvišna pitanja, bar u snovima to nije potrebno. U snovima nema igrica, nema problema, nema prepreka.

Ćutimo a srca govore, srca govore i privlače tijela jedno drugome. I uvijek se desi. Zagrljaj toliko čekan... toliko potreban.

Ti osjećaji se ne mogu opisati. I disanje se zaustavlja od tolikih emocija...

I onda se probudiš.

Probudiš se i osjećaš. Srce je i dalje puno. Osjećaji su i dalje tu. Ne popuštaju. Iz snova u stvarnost.

Nemoguće je sanjati nešto što nikada nisi osjetio ako to stvarno ne postoji. Zato znam da postoji. Znam da je tu, ma odmah iza ugla, još samo korak-dva...

„I tako dođeš mi u san...“ Prepoznaš tu potrebu, prepoznaš to dozivanje srca, iznaš da je pravo vreme da se pojaviš, da me podsjetiš.

Taj svijet nisam izmislila ja. Tebe nisam izmislila ja.

Poslao mi vas je On.